Supstance koje mogu da povežu identične ili različite komponente (ili materijale) zajedno, bilo da su homogene ili heterogene, u jednu celinu, i koje, nakon očvršćavanja, pokazuju dovoljnu čvrstoću. Ove organske ili neorganske, prirodne ili sintetičke supstance zajednički se nazivaju ljepila, vezivna sredstva ili jednostavno ljepilo.
Kategoriziraju se u prirodne polimere (škrob, ljepilo za životinjsku kožu, ljepilo za kosti, prirodna guma, itd.) i sintetičke polimere (epoksidne smole, fenolne smole, urea-formaldehidne smole, poliuretanske i druge termoreaktivne smole; polivinil alkohol i ostale smole, polivinil-alkohol, polivinil-hlorid, polivinil-smola gume kao što su hloroprenska guma i nitrilna guma ili neorganska jedinjenja (silikati, fosfati, itd.), ljepila često sadrže očvršćivače, ubrzivače, sredstva za ojačavanje, razrjeđivače, punila, itd. Prema procesu nanošenja, ljepila se kategoriziraju kao ljepila za stvrdnjavanje na sobnoj temperaturi,{8}}osjetljiva na pritisak, itd. Ljepila omogućavaju lijepljenje različitih materijala i tankih listova, osiguravajući ujednačenu distribuciju naprezanja na spojenoj površini.
Posljednjih godina organska ljepila imaju sve širu primjenu. Tehnologija lijepljenja je značajno sazrela, etablirajući se kao jedna od tri glavne suvremene tehnike spajanja uz zavarivanje i mehaničko pričvršćivanje.